Ako želimo da naša deca idu napred, moramo da im razvežemo krila

Sa više od 30 objavljenih knjiga za decu i mlade, Jasminka Petrović je jedna od najplodonosnijih spisateljica za decu u Srbiji. Njene knjige su prevedene na 25 jezika, po njima su pisane predstave i igrani filmovi. Studirala je španski jezik i književnost. Za YU Biblioteku razgovaramo sa Jasminkom o tzv. teškim temama koje njene knjige otvaraju, važnosti iskrenih razgovora sa decom i mladima, te procesu njihove kritike knjiga pre objavljivanja.

Zašto je važno sa decom otvarati osetljive i, neki bi to nazvali, teške teme? Postoje li uopšte društveni fenomeni koji bi za decu trebalo da ostanu tabu?

Mislim da deca zaslužuju odgovore na svoja pitanja, a njihova pitanja su veoma raznovrsna: „Zašto kiša pada? Zašto je uginuo pas Riki? Kako sam ja došao na svet? Zašto ova teta ne može da hoda? Zašto su se mama i tata rastavili? Čemu služi ovaj predmet? Zašto ljudi ratuju? Zašto ja nemam krila?“ itd. Deca postavljaju pitanja u raznim situacijama – dok doručkuju, u tramvaju, u lekarskoj čekaonici, na plaži… Nije lako uvek dati pravi odgovor u datom trenutku, ali naše je da se potrudimo. Ako nam je neprijatno ili ne znamo odgovor, onda je fer da kažemo: „Moram malo da razmislim…” ili „Hajde zajedno da pitamo školskog psihologa…” ili „Mislim da o ovome treba da porazgovaramo sa ujakom…” i sl. Najgore što možemo da uradimo jeste da zatvorimo komunikaciju rečima: „Ajde ne lupetaj!“ ili „Sram te bilo, šta me pitaš…” Na ovaj način ćemo ih samo odgurnuti od sebe i pojačati njihovu radoznalost. Mislim da se o svakoj temi može razgovarati u skladu za uzrastom – na jedan način ćemo pričati o smrti sa detetom od sedam godina, a na drugi način sa srednjoškolcem.

Moram da priznam da je vaša knjiga „Seks za početnike“ bila jako važna za moj lični razvoj i učenje o telu i seksualnosti. Ona je izašla početkom dvehiljaditih, ali se od tada malo toga promenilo – mladi i dalje o ovim temama uče kroz časopise i, sada posebno, kroz sadržaj na koji nalete na internetu. Šta se dešava sa formalnim seksualnim obrazovanjem? Da li smatrate da je ono potrebno i zašto? Ako da, zašto sa time kasnimo i ko zbog toga trpi najveće posledice?

Knjiga „Seks za početnike” objavljena je 2000 godine. Ilustracije je radio Bob Živković, a tokom pisanja imala sam pomoć dva psihologa. Postojalo je devet verzija rukopisa. Proveravali smo svaku reč, svaku ilustraciju, kako sa stručnjacima, tako i sa tinejdžerima. Naša osnovna ideja je bila da deci omogućimo što bezbrižnije odrastanje. Knjiga je prevedena na 25 jezika, po njoj su urađene pozorišne predstave u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Stokholmu. Po knjizi je osmišljen projekat „Zlatni most”, za učenike, roditelje i nastavnike, koji je realizovan u 60 škola u Srbiji. U „mračne strane seksa” upada se zbog manjka informacija, zbog želje za dokazivanjem, iz bunta, iz straha od odbacibvanja i sl. Zato je važno s tinejžerima uspostaviti poverenje i voditi iskren i otvoren razgovor u opuštenoj i prijateljskoj atmosferi kako bi se sprečile neželjene i traumatične situacije (prerana seksualna iskustva, maloletnička trudnoća, pedofilija…). Nije lako ni osmisliti ni realizovati ovakav tip časova u redovnoj nastavi. Osim toga, trenutna društvena klima nije povoljna za ovakve poduhvate, pa niko nije spreman da preuzme odgovornost na sebe i bude izložen napadima neistomišljenika.

U knjizi „O dugmetu i sreći“ pominje se da je Jovan dobio predlog da pročita knjigu Furam feminizam – baš zato što je dečak. Da li smatrate da je feminizam važan i za dečake i zbog čega?

Naš svakodnevni život se menja iz dana u dan, da ne kažem iz časa u čas. Neke novine nam prijaju, a neke nas sablažnjavaju. Šta ćemo prihvatiti, a šta odbaciti zavisi od porodičnog vaspitanja, sklopa ličnosti, uzrasta, stepena razvijenosti svesti i ko zna još čega. Mislim da i devojčicama i dečacima treba ponuditi adekvatan sadržaj o feminizmu, ali i o ekologiji, toleranciji, antiratnim idejama.., a zatim im dozvoliti slobodu izbora. U radu s decom neophodno je strpljenje, poštovanje, ljubav i opet strpljenje, poštovanje, ljubav…

Pominjali ste u jednom intervju da u Srbiji ne postoje istraživanja o tome koliko deca čitaju. Možemo li očekivati neku inicijativu na ovu temu? Zašto bi ona bila važna?

Po meni, ovakvo istraživanje mogle bi da urade „Pobunjene čitateljke“ uz podršku Ministarstva kulture i Ministarstva obrazovanja. One već godinama kod mladih neguju kritičko mišljenje, pre svega pri čitanju književnosti (Mini bookvica). Upoznate su sa domaćom i stranom godišnjom izdavačkom produkcijom za najmlađe. Uspešno su realizovale projekat „Rat iz dečje perspektive“. Poseduju visoke moralne standarde i, ono najvažnije, strastveno su zainteresovane za razvoj kritičkog čitanja kod dece i mladih. A sve dok se ne uradi istraživanje koliko deca čitaju u Srbiji prepušteni smo ličnim procenama. Ako smo okruženi decom koja rado čitaju, tvrdićemo da današnja deca ne ispuštaju knjige iz ruku.

Često govorite da deca čitaju vaše knjige pre objavljivanja i da su oni ujedno i najteži kritičari. Kako izgleda proces kritike vaših knjiga od strane dece? Koliko je takav proces važan?

Pre nego što pošaljem rukopis uredništvu, dajem ga na čitanje deci sa uputstvom da po tekstu pišu svoje komentare, asocijacije, predloge, kritike, pohvale. Onda se nađemo, pa o svemu prodiskutujemo. Npr. za knjigu „Ovo je najstrašniji dan u mom životu“ koja je objavljena 2006. godine, dečak Pavle Pavičić (sada već tridesetogodišnjak) rekao mi je sledeće: „Jasminka, super vam je ovaj roman, ali ima jedna velika greška. Nigde se ne pojavljuje mobilni telefon!“ I onda sam prošla ceo rukopis od početka do kraja, ubacujući mobilni na odgovarajućim mestima.  

Da li u vašim druženjima sa decom primećujete razlike među njima u odnosu na to kog su pola, gde žive, u kakvim uslovima..? Šta je ono što vi vidite da decu čini homogenom, a šta heterogenom grupom?

Mi, pisci za decu, najviše volimo da gostujemo po seoskim školama. Oči dece odatle su pune radosti, iščekivanja, mašte, radoznalosti. U manjim sredinama kulturna ponuda je oskudna i oni s velikim žarom učestvuju u književnim susretima. Kod gradske dece se oseća slabija koncentracija i opšte zasićenje. Ono što je zajedničko za decu širom Srbije jesu društvene mreže i poznavanje globalnih događaja u svetu muzike, filma, mode, pa čak i političkih dešavanja.

Nedavno je izašao film nastao po vašoj knjizi „Leto kada sam naučila da letim“. Možete li, za one koji još uvek nisu čitali knjigu ili pogledali film, ukratko reći kako se zaista rat obrušio na decu? Šta zapravo znači „biti na strani dece“, kako ste to rekli, kada je reč o delima koja se bave odnosom sa (ratnom) prošlošću?

Postavila sam sebi pitanje – šta se dešava sa današnjom decom dvadesetak godina nakon završetka rata na tlu Juguslavije? To mi je bila osnova za pisanje romana „Leto kada sam naučila da letim“. Do odgovora sam dolazila kroz različite programe i projekte koje sam radila sa mladima širom regiona i kroz lično iskustvo. Da rezimiram saznanja – deca su danas povezana sa celim svetom preko digitalnih uređaja, a ne poznaju bliske rođake jer su se odvojili zbog ratnih sukoba. Ako želimo da naša deca idu napred, moramo da im razvežemo krila i pustimo ih da polete. Proces opraštanja je bolan i nimalo lak, ali je neophodan za razvoj, kako pojedinca, tako i čitavog društva.

S.P.